Brajović kao slikar i kao čovjek voli ljude. Na njegovim slikama crtežima i grafikama dominira ljudska figura, usamljena ili u grupnim portretima artikulisanog ekspresivnog i socijalnog naboja.
Nenametljiv i tih slikar i čovjek Brajović je pravi usmljenik u crnogorskoj umjetnosti, sa socijalnom naglašenom notom. Njegove slike govore o malim ljudima koje najradije slika, njihov bol i patnju, sa grotesnim, gotovo karikaturalnim obilježima. Sa puno duha ,iskrenosti ali i sa cinizmom, bolje reći sarkazmom. Prigušenim koloritom Brajović naglašava temu koju slika. Slikar Brajović je istovremeno prefinjeni, senzibilni i kultivisani umjetnik, zaljubljen u slikarstvo.
On je čisti slikar, koji sa minimalnim likovnim sredstvima, bez mučenja, lako stvara sliku. Takav je majstor i u portretu, gdje rijetko znalački postiže svu psihologiju trenutnog osjećanja portretisanog lika. To su ličnosti uhvaćene u jednom momentu, sa zanesenošću, odsutnošću uvijek prigušenog osmijeha
Kroz njih se može uhvatiti profesija onoga koji stoji pred Ljubovim štafelajem.
Na pejzažima, medjutim, Brajović, daje oduška sebi kao slikaru i čovjeku. To je poetski i lirski pejzaž sa puno prozračnosti, štimunga i likovne atmosfere, za razliku od razglavljenih figura i ličnosti, koje su mu prava i prva preokupacija. To su isčvorani odrpani ljudi, sa duhovitim životnim stavom klošara i nemirnih grupa koje dižu glas, ruke ili glave, nekuda prema nebu.
Zbog svega toga Ljubo Brajović spada u red onih stvaraoca o kojima treba pisati i svrstati na ono mjesto koje mu pripada u istoriji crnogorske likovne umjetnosti.