Relativno skromna prisutnost Ljubomira Brajovića u likovnom životu ovih prostora, bar što se tiče broja samostalnih izložbi, upućuje nas na priželjkivani događaj i susret s pamtljivom oporom poetikom, koja je kao kakav sudbinski pečat ostala glavno obilježje njegovog stvaralaštva.
Ne bez razloga, dakako, Brajović je pomalo čudno pamćen već od svojih prvih nastupa: s jedne strane posvećujući svoj likovni izraz klasičnim tematskim sadržajima - ljudskoj figuri, pejzažu i mrtvoj prirodi, a s druge i najčešće pamćene - kao slikar socijalnih tema, u vrijeme kad su ovo tematsko područje napustili takoreći svi i kad je njegova „upotrebljivost” u umjetnosti skoro sasvim prestala.
Ova dva momenta, zabilježena na početku Brajovićevog stvaralaštva, određivaće, uglavnom, dalji razvoj i traganja njegove umjetničke vokacije. Prvi momenat je svoju stamenost održao do danas, blago varirajući sam izraz od intimističkog do ekspresivnog naboja, ističući likovnu aparaturu i lingvizam u prvi plan.
Druga, polazišna osnova je dopustila, već po svome karakteru, veće oscilacije i metarmorfoze. Naime, Brajovićeva povremena naklonost prema naraciji sa socio-psihološkom podlogom i porukom, podsticala je i upućivala ovaj dio njegovog stvaralaštva ka zakonitostima izražavanja druge vrste. Formalno - likovni elementi se ovdje, kao što to već obično biva, često povlače pred izrazom i sugestivnošću jedne druge leksike i izražajnosti. Međutim, neku oštru granicu ı pored očitih i logičkih razlika u polazištu između ova dva uporišta je često teško povući. Uostalom, ova dva svijeta ne žive odvojeno - vrijeme nastanka im je isto, tako da se ne mogu podvesti ni pod pojmom ciklusa. Uz ovu konstataciju sasvim smo blizu karakterizaciji Brajovićevog stvaralaštva uopšte ili, pak, definisanju njegovih osnovnih obilježja. Naime, podvesti pod bilo kakvu sistematizaciju njegovo stvaralaštvo je dosta jalov posao iz prostog razloga što je ovom stvaraocu bilo kakav „sistem” strana kategorije.
On je, prije svega, slikar jake osjećajnosti, bolje rečeno, čovjek podložan brzim promjenama osjećanja, koji ga, to je čak primjetno, od predhodno započetog „sistema” gradnje klasično postavljene slike može odvesti u impulsivnu, neočekivanu završnicu.
Brajović se u najuspjelijim slikama iskazuje kao slikar brze reakcije i egzekucije, slikar daha, trenutka i neponavljanja. Tu je utkana njegova živa priroda, senzitivnost, čak instinkt.