O Brajovićevim zaslugama na zaštiti nacionalnog kulturno-istorijskog blaga, o njegovom restauratorskom i konzervatorskom poslu u koji je utkao veliki dio svog života neka drugi govore i pišu.

Ja, kao kolega koji na sopstvenoj koži osjeća koliko je breme slikarske misije, ne mogu i ne želim da prećutim težinu slikarskog zahtjeva Ljubomira Brajovića. Ne može mu se osporiti uticaj Milunovićeve palete (čiji je bio đak), kombinovan sa strogostima vizantijskog kanona u formuli na kojoj se Brajović iscrpljivao i koja mu je obezbijedila poštovanje među uzdignutima. Da ne okolišim: on je majstor palete i često virtuozan u traganju za najmanjim zajedničkim sadržateljem.

Ovdje prije svega mislim na njegove kompozicije koje daju odgovore na pitanje ljudske sudbine, na povorke, grupe i individue koje, izlazeći iz njegovih slika, ulaze u naše duše, paraju ih i grče našu utrobu, na onu njegoševsku - šta je čovjek, a mora bit' čovjek. Sva ta bića sa slika nose na svojim licima pečat jedne zadivljujuće redukcije svakoga viška. Čak i kad nam okreću leđa možemo da čitamo njihova ćutanja.

Sa kakvom, naizgled lakoćom Brajović razigrava kompozicije na svojim slikama! Njegova ulja lebde kao najfiniji akvareli. Ko se nije i sam okušao u toj vrsti slikarstva mislim da se udaljava od pravog suda. Ovdje su jednostavna finala priviđenja ispod kojih počiva slikareva muka od izgubljenih i dobijenih bitaka, slikarstvo koje se stvara pri disanju na mahove sa velikim pauzama, koje izgleda brzo i do kojeg se tako sporo dolazi.

Kolegu Brajovića veoma cijenim kao čovjeka. Njegove slikarske iskre takođe. Da nije tako, ostao bih po strani. Ali brine me njegov ekstremno lagani i izdvojeni hod kroz život, nečujan i, rekao bih, na prstima.

Ako bih tražio razlog, možda bih ga našao u ovom vijeku sveopšte nervoze i neuravnoteženosti u kojemu majstorije zvuče kao kazne i za one koji ih stvaraju i za one kojima se nude, i nadasve u onoj latinskoj: Ako se miješaš sa mekinjama, poješće te svinje.

Sa sigunošću se može konstatovati, da ukupno Brajovićevo stvaralaštvo pripada izrazitoj sferi figuralnog. Zapravo, njegova gotovo poluvjekovna Iikovna odiseja, bjelodano potvrđuje slikarsko majstorstvo, prevashodno u potpuno klasičnim likovnim formama. Brajović je izvanredan pejzažist, raskošan slikar mrtvih priroda, te odista virtuozni portretista. Upravo, na ovoj recentnoj izložbi, o tome posebno svjedoči jedan klasičan figuralni portret iz 1990, autorove supruge, supstituisan bravurozno, jednostavnim, veoma širokim potezima, te dva minijaturna, ekspresivno naslikana portreta, asocijativno-usmjeravajućih fizionomija.

Gradeći svoj stvaralački izraz na fundametalnim vijednostima, Brajović je paralelno razvijao i dosljedno njegovao jedan osobeni i karakterističan tematsko-likovni izraz, zapravo, riječ je o specifičnom, pučko-socijalnom segmentu, koji je na određen način raritetan u savremenom cmogorskom likovnom raznovršju. Brajović se inspirativno vezao za spodobe, sa one tmurne, odbačene i gotovo potpuno zaboravljene strane društvenih zbivanja. Njegovi nadničari, težaci, skitnice, pijanci, otuđenici, prosjaci, izgladnjele i depersonizovane protuve, čuče pored kanti za smeće, ili pak tumaraju stratištima, definitivno izmješteni s onu stranu raja. Njihovi su unezvereni pogledi i rasklopljene ruke, često uz tihi vapaj, usmjereni prema nebeskom spasenju. No, Brajović na svojim slikama, uopšte ne kritizira, niti uzročnost, niti posljedičnost tako obesmišljenog i ojađenog društveno-statusnog sloja, on naprosto konstatuje sa tužnim i sapatnim osmijehom, njihovu permanentnu
i nemoćnu prisutnost u opštem virtuelno-tranzicionom galimatijusu, uz nemuštu naznaku, "osvnite se, oni egzistiraju tu pored nas".

Nažalost, ovoga puta, Brajovic zbog vlastitih nedaća, nije uspio da istakne naslove svojih ostvarenja, niti u katalogu niti pored eksponata, ali je dobro poznato, da on upravo naslovljavanjem, potiče dodatnu asocijativnost svojih djela, što je između ostalog bilo blisko romantičarima. Pa tako, izrazito velika, centralno prezentirana slika, po naboju, atmosferi i dramatičnosti, neodoljivo asocira na "Splav meduze" francuskog romantičara Žerikoa. Ova usputna asocijacija, upravo i upućuje na određeni zaključak, da sociološka tematika, kojom je Brajović preokupiran već dugo vremena, ne predstavlja njegovu kritiku tog obesmišljenog stanja, već je to neka vrsta toplog uzdaha, romantizirane i prisne saosjećajnosti sa tim otuđenim ljudskim slojem. No, iako su grupno-scenski prizori, vlo karakteristični za Brajovića, bilo da su figure u nizu, ili su pak grupisane po nekim osobenim pravilima, treba istaći da je Brajović veliki majstor i onda kada na slici prezentira samo jednu, ili uparene figure.

Brajović, čitav svoj veoma dugi kreativni turus, naprosto bitiše kao "nepopravljivi" slikar, permanentno sa blokom u ruci uporno bilježi scene iz svakodnevnog života, iz neposrednog okruženja, da bi potom u tišini svog skromnog ateljea, energično i brzo, te upečatljive scene, koje je dugo nosio u sebi, pretočio u groteskne prizore. On bojenu supstancu, na platno nanosi gestualno i ekspresivno, četkom ili špahtlom, svejedno, stalno se smjenjuju veoma Iazurne i vrlo pastuozne partije, hromatska materija, načas je fluidna i trasparentna, da bi odmah potom, postala naslojena i fakturalna. Veoma bravurozno, Brajović zna da vrhom špahtle, u bojenom sloju ugravira nonšalantnu arabesku, ili tankom četkom i tamnom bojom, poduhvati plivajucu fleku, ili suspregne ekspandirajucu formu. Njegov hromatski dijapazon je izrazito širok i veoma bogat, on ne njeguje neki posebni kolorit, naprosto, sve su boje njegove boje, a koja će konkretno da proradi, pitanje je samo tematike i nivoa vlastitog raspoloženja.

Brajovićevo nadahnuto stvaralaštvo, ne počiva na literarnoj potki, niti na nekim velikim filozofskim premisama, on naprosto, kao izrazito skromna i veoma tiha ličnost, živi gotovo neprimjetno svoj stvaralački vijek, registrujući tužne pojave i gorke ljudske sudbine koje ga duboko zarezuju. Iz takvog konteksta, rađaju se njegovi "kaprićosi", njegovi socioprizori, koji moraju potaći na ozbiljna promišljanja o turobnoj stvarnosti koja nemilosrdno egzistira svuda oko nas. Brajović je i ovom izložbom, još jednom zasigurno potvrdio visoke likovne kvalitete, koje njegave angažovane slike snažno reflektuju same sobom, a on kao umjetnik, zasluženo mjesto koje, mu sa pravom pripada u savremenoj crnogorskoj Iikovnoj umjetnosti.

20. novembar 2007. Slobodan Slovinić

Nemoguće je kazati nešto o slikarstvu umjetnika Ljubomira Brajovića-Braje a reći sve o njemu, možda čak i suvišno jer Brajine slike, prepoznatljivog izraza, govore same za sebe.

Na pejzažima Brajovića, koje bi opisala kao impresionističke i "sezanovske", uljana tehnika je prozračna i meka, poput akvarelske. Crnogorski motivi na ovim slikama nose svu svoju poetsku i divlju ljepotu, koje bi na posmatrača ostavile snažan utisak, čak i kada bi im oduzeli sve boje i predstavili ih u "sivoj" tehnici. Neću govoriti o slikarevim pejzažima, koji su puni nježne topline, već o onom djelu stvaralaštva kojem se Ljubomir Brajović duboko posvetio, o njegovim, da tako kažem , socijalnim temama.

Središnji motiv ovih slika je čovjek. One su figurativne ali ne bez prisustva izvjesne apstrakcije; one su realistične, ali ne bez upliva umjetnikove fantazije. Moglo bi se reći da su ove slike nalik snovima, onim dubokim, začuđujućim.

Kompozicija slika je najčešće centrirana, mada je i perifernim djelovima u potpunosti pridata pažnja. Umjetnik miješa boje tako da se one , u oku posmatrača, stapaju u zvučne harmonije. Ovi skladovi i interesantna tematika čine da se ove slike mogu dugo posmatrati, da se može sagledavati svaki detalj bez gubljenja utiska cjeline.
Ljubo Brajović slika vječite teme i ljudska osjećanja: melanholija i surovost, materinsku nježnost i ljepotu mladosti, solidarnost i pobožnost, oproštaj i rastanak, siromaštvo, smrt u mučeništvu i spasenje. Umjetnik u potpunosti zanemaruje jasno definisanje mjesta gdje se "radnja" odvija: mogli bi to biti neki realni prostori, već viđeni ali i ambijenti iz umjetnikove mašte. Tada slika ostavlja neobičan utisak i pruža gotovo nestvaran prizor. Na pojedinim platnima, čini nam se, vidan je diskretan uticaj Goje i De Kirika u smislu monumentalnosti forme i predstavljanja prostora. Ali Brajović je oformio svoj izraz koji se potpuno razlikuje od izraza njegovih prethodnika.

Slike Ljubomira Brajovića imaju dozu humora, ali nas takođe primoravaju da se zamislimo. Ove slike su "pjesme" o čovjekovoj svakodnevnoj borbi za "hljeb nasušni" i o vječitoj ljudskoj težnji ka beskonačnom, o zabludama i snovima. U njima je čovjek sagledan sa blagom ironijom, saosjećajem i ponekad, osudom. Brajini karakteri su upečatljivi i pamtljivi. Na ovim slikama vidimo ljude koje srećemo u svakodnevnom životu, slične nama. Ovakva snažna realističnost uznemirava i mi se pitamo: da li kao djeca Božja idemo pravim putem ili lutamo? Nebo nije zatvoreno za čovjeka, ali čovjek je predodrijeđen da živi ovaj život bez neposredne Božje intervencije. Ostaju samo pogled ka nebu, molitva i djelo.

Brajović je među rijetkim pregaocima koji je uzdigao crnogorsko slikarstvo do evropskih i svjetskih razmjera.

Jasmina Žitnik, Herceg Novi,jun 2010

Brajović kao slikar i kao čovjek voli ljude. Na njegovim slikama crtežima i grafikama dominira ljudska figura, usamljena ili u grupnim portretima artikulisanog ekspresivnog i socijalnog naboja.

Nenametljiv i tih slikar i čovjek Brajović je pravi usmljenik u crnogorskoj umjetnosti, sa socijalnom naglašenom notom. Njegove slike govore o malim ljudima koje najradije slika, njihov bol i patnju, sa grotesnim, gotovo karikaturalnim obilježima. Sa puno duha ,iskrenosti ali i sa cinizmom, bolje reći sarkazmom. Prigušenim koloritom Brajović naglašava temu koju slika. Slikar Brajović je istovremeno prefinjeni, senzibilni i kultivisani umjetnik, zaljubljen u slikarstvo.

On je čisti slikar, koji sa minimalnim likovnim sredstvima, bez mučenja, lako stvara sliku. Takav je majstor i u portretu, gdje rijetko znalački postiže svu psihologiju trenutnog osjećanja portretisanog lika. To su ličnosti uhvaćene u jednom momentu, sa zanesenošću, odsutnošću uvijek prigušenog osmijeha

Kroz njih se može uhvatiti profesija onoga koji stoji pred Ljubovim štafelajem.

Na pejzažima, medjutim, Brajović, daje oduška sebi kao slikaru i čovjeku. To je poetski i lirski pejzaž sa puno prozračnosti, štimunga i likovne atmosfere, za razliku od razglavljenih figura i ličnosti, koje su mu prava i prva preokupacija. To su isčvorani odrpani ljudi, sa duhovitim životnim stavom klošara i nemirnih grupa koje dižu glas, ruke ili glave, nekuda prema nebu.

Zbog svega toga Ljubo Brajović spada u red onih stvaraoca o kojima treba pisati i svrstati na ono mjesto koje mu pripada u istoriji crnogorske likovne umjetnosti.

Sa otvaranja izložbe u Kotoru 11.11.2005. godine

Njegovo slikarstvo se neosporno prepoznaje i izdvaja, dijelom po tematskoj zainteresovanosti i načinu interpretacije, a i po majstorstvu konzervatorsko-restauratorskog rada i kopiranja, posebno fresaka iz naših crkava i manastira. Nalazeći se na relaciji između realnog i doživljenog, između ekspresije i fantastike, Braja sliku gradi od elemenata neposrednog i spoznatog, ali i od unutrašnjeg, od osjećanja i od imperativnog, obojenog tamnim, tragičnim, sjenovitim zabrinjavajućim.

Širina Brajovićevih likovnih interesovanja impresionira. Slika pejzaže, portrete, mrtvu prirodu, enterijer, kopira, restaurira, konzervira,crta... Može se zapaziti da predmet slikanja, motivi, nijesu bitno uticali, osim kada je u pitanju kopiranje, na evoluciju njegovog likovnog izraza. Naprotiv, svoje intimističko, lično raspoloženje, pretakao je stvaralačkim nervom do jasno ekspresivnog grča, dajući spontano čistoj likovnosti primat. I upravo zbog te likovnosti na kojoj Braja ne insistira, jer ona kod njega dolazi logično kao svojstvo, teško je reći kada i gdje je ovaj slikar ostvario maksimum svojih moći.

Međutim, sasvim je izvjesno da se Brajović kojom se god disciplinom, tehnikom ili temom bavio, bavio jedinstvenim djelovanjem talenta, doživljaja, osjećanja, znanja, stvaralačkog htjenja i snage. Otuda u svim ovim raznovrsnostima Braja dostiže zapažena ostvarenja. Njegovi portreti, pejzaži, enterijeri, mrtve prirode, slikani su sigurno, široko, nadahnuto i lako. Brojni i izvanredni portreti izvjesno posjeduju i otkrivaju autorovu umjetničku prirodu - osjećaj i doživljaj bitnog i brzo bilježenje karakterističnog.

Njegove kopije fresaka, koje smo nadavno imali priliku da vidimo u Umjetničkom paviljonu u Podgorici, nalaze se i u stalnoj postavci jugoslovenskog muzeja fresaka u Beogradu...

(Izložba u Ruskom domu 19.12.2002. godine i u Domu vojske 23.01.2003. godine u Beogradu)

LJUBOMIR BRAJOVIĆ - BRAJA, akademski slikar, stvaralac izuzetnog senzibiliteta, već decenijama, tiho i nenametljivo (skoro iz prikrajka), ali uporno tka svoju umjetničku pređu. Poruka njegovog "likovnog rukopisa" zrači toplinom i snagom da se život i cjelokupna realnost, u svoj svojoj sažetosti, izrazi neposredno, umjetnički uvjerljivo, kroz govor boja i igru svjetlosti i sjenki.

Na Brajovićevim platnima čovjek zauzima posebno mjesto. On je antejski vezan za zemlju, za život, koji često više boli nego raduje. Čovjek je pod bremenom života povijenih leđa, ali nije posustao. Sa njegovog izboranog lica, poput otvorene knjige, čita se patnja, nemušta riječ, mudrost stoicizma.

To su ljudi sa dna života, sa pozlatom patnje, poput svetačkog oreola. Možda je tu svoju viziju čovjeka Brajović "pronašao" sa fresknog slikarstva, kome je Brajović, kao istaknuti restaurator i kopista poklonio svoju dušu, talenat.

Ljubomir Brajović u savremenom slikarstvu Crne Gore važi za istaknutog pejzažistu. Brajovićev pejzaž nije statičan, dekorativan već iz njega izvire kolorit i fluid koji osvaja svojom iskrenošću. U Brajovićevom Pejzažu čovjek, nasuprot savremenom ritmu života i otudjenosti, nalazi mir i vraća se svojem praizvoru i ljudskosti.

Ljudima koji stvaraju, koji se neposredno i aktivno bave umjetnošću slikarstva i koji dobro znaju kako se rađa slika kao umjetničko djelo, zastane dah pred majstorstvom Ljuba Brajovića. On tako lako, razuzdano, a opet vrlo snažno uobličava ideju. Zgušnjava senzibilnost teme manirom pravog umjetnika i duhom izuzetnog likovnog stvaraoca.

Krepkost i bujnost talenta, koji je nametljivo izražajan u svakoj Brajovoj slici, snažno oživljava krvnu vezu ovog umjetnika sa prirodom, čovjekom i s najširim slojevima ljudi koji trpe i trpljenjem se opiru silama što ih tlače. Očima, pokretom, bojom i svojom sadjevenošću izraženom preciznim potezima, stvorio je različite likove koji su ubjedljive ličnosti raznih profila. Ljudi iz Brajovih slika, raščlanjeni na pojedinosti koje im određuju različite psihofizičke i estetske specifične težine, oživljavaju i ojačavaju "na oči" i uzrastaju u trajne vrijednosti koje se zapamćuju; bez obzira koliko je koja dopadljiva.

Kompozicija svake Brajovićeve slike je čvrsta ali i polivalentna; uvijek otvorena za temu ili teme koje su primjerene ideji. Djeluju naravno i prostrano
te otvaraju svoje pore najsloženijim odnosima u prirodi i društvu da ih ležerno emituju i upijaju.

Skladno kompoziciji slike, Ljubo Brajović lakoćom rođenog slikara, smišljeno umeće poteze i akcente u mjeri koju izgrađuju samo najveći umjetnici.
Toga radi je svaka njegova slika koloritna i kada joj je taman osnovni ton. Boje samo bujnije dramatizuju temu slike i obogaćuju joj životnost i osobenost. U nalivanju i stapanju boja Brajovićev se temperament razuzdava i probrano umiruje u temi slike. Primjereno cjelovitosti ideje, izuzetna osjetila majstora, uznose
likovna djela veoma odgovornog umjetnika, kakvih je nažalost malo na našim prostorima.

Slika prirode, ili pejzaž koji je Braja nazvao Duklja na Morači, predstavlja jedno od njegovih remek djela po koloritu, sadržajnosti, unutrašnjoj prosvijetljenosti i potezu kičice koji sugeriše da ju je svu izveo u jednom zamahu sa svim bojama i nijansama.

Druga linija Ljuba Brajovića, koju je on nazvao "Što činiš čovječe!?" po svojoj temi, po načinu na koji dovodi u sklad sudbinu ljudi i prirode našega vijeka, po reljefnosti i zvučnosti likova koje je umjetnik oživio u procjepu nebesa što jauču glasno-nijemo kao i njihovi štićenici, čini sliku čudesnom i pred-
stavlja sam vrh likovnog stvaralaštva na evropskim prostorima. Tim dvijema slikama, kao i mnogim drugim, kako god ih analiziralo oko dobrog znalca slikarskog umjeća, ne može se dodati ni oduzeti tačkica, ni akcenat crticom, a da se ne oskrnavi njihova izuzetna vrijednost. To su ujedno slike kojima se rasplamsavaju emocije i misli, kao što se uznemiravaju ljudske savjesti.

Samo jedna slika El Greka može uzburkati u čovjeku toliko energije i osjećanja.

Sa slikarstvom LJUBA BRAJOVIĆA intenzivnije se srijećem i družim od 1969. godine. Radeći tada izložbu "Savremena crnogorska umjetnost" uključio sam u nju tri njegova rada, koja su pokazivala tadašnji likovni interes i tematsku preokupaciju koje su ovog umjetnika interesovale.

Tada su to bili radovi na kojima je figuracija i klasični odnos prema njoj bio snažno prisutan a tematski naglasak je obuhvatao socijalne sadržaje i stanja.

Sa ove relacije gledajući nove radove Ljuba Brajovića dolazimo do saznanja da su neki od ovih ranijih opredeljenja još uvijek, ali na drugačiji način, prisutni u njegovom slikarstvu s tim što se na ovim slikama kolorit nešto snažnije iskazuje, a nadrealna nota dobija poseban značaj.

Na ovim novim radovima Ljuba Brajovića dominiraju figure i grupe figura, ali im on daje sadržajne ambijetalne vrijednosti stvarajući atmosferu koja odiše tom još uvijek prisutnom socijalnom notom. Ulazi Brajović u dublju analizu ličnosti, nastoji da dokuči njihovu psihologiju i stanje duha, da čitavoj kompoziciji dade jedinstvenu cjelovitu atmosferu u kojoj se jednakomjerno iskazuju planovi, figure, ambijent, svjetlost koja obuhvata čitavu sliku.

To je jedinstven i cjelovit odnos prema figuri i figurama, to je pokušaj da se na svakom segmentu naglasi osoben smisao.

Realizujući sliku Brajović sa lakoćom i jednostavno postiže atmosferu raspoređujući figure u prostoru, naglašavajući svaku od njih na poseban likovno-sadržajan način, gdje mu je položaj figure psihološka analiza. Pokret tijela a posebno ruku imaju poseban značaj i karakter, tim elementima sazdana je svaka slika Ljube Brajovića. On gradi i dograđuje uvažavajući figuralne karakteristike sadržaja, uklapajući to u neodređen prostor, koji više djeluje kao atmosfera, nego kao jasno naznačen ambijent u kome se dešavaju ove ljudske drame i sadržaj.

Kolorit mu je uskalađen sa ukupnim vrijednostima kompozicije doprinosi definisanju figuralnih i prostornih vrijednosti i ima do kraja izbalansirane tonske vrijednosti.

Na nekim slikama, novije datuma, taj koloristički napor snažnije dođe do izražaja ali u cjelini on prati Brajovićevo slikovno, sadržajno i tematsko nastojanje i opredjeljenje.

Cetinje, novembar 1995.

Teško je nešto reći o Ljubu, posebno kad si mu sin. Puno misli, početaka, priča, događaja i sjećanja. Bio je sjajan. Uvijek kad nekog nemaš više pored sebe, misliš da si mogao više i da daš i da uzmeš. Da si više slušao i upijao priča, znanja i iskustva. Stalno mi je govorio " zašto ti da griješiš, ako sam ja griješio", najbolje se čovjek uči na sopstvenim greškama je izgleda čovjekov usud. 

Ministarstvo kulture Crne Gore

Predmet:Predlog za nagradu 13 Jul za 2011.godinu Ljuba Brajovića za samostalnu izložbu u Herceg-Novom 2010.godine i za 50-godina stvaralaštva.

Na osnovu konkursa Ministarstva kulture Crne Gore za dodjelu nagrade 13-ti Jul za 2011.godinu, objavljenog u listu Pobjeda 19 aprila 2011. godine, slikari Vojo Tatar i Filip Janković predlažu Ljubomira Brajovića za dodjelu nagrade 13-ti Jul za 2011. godinu.

Ljubomir Brajović rođen prije 76 godina. Po završenoj srednjoj umjetničkoj školi u Herceg-Novom 1954. godine, upisuje se na Akademiju likovnih umjetnika u Beogradu, koju završava1964.godine.

Brajović se čitavo vrijeme od završetka Akademije likovnih umjetnosti isključivo bavio slikarstvom, konzervacijom, restauracijom i kopijom fresaka.
Od prvih radova bio je prepoznatljiv po motivima ljudskih sudbina, izražavajući se preko pojedinačne figuracije, pa do do kompozicija. Osoben i prepoznatljiv, slikao je sa lakoćom svoj svijet dajući atmosferu i kada su mu ljudi okrenuti leđima. Njegov svijet je pun patnje i nemoći i kada su figure u mirujućem položaju kao i kada su u grupama i obraćajući se nebu. Svaka njegova slika odiše intezivnim doživljajem tako da gledaoca ne ostavlja ravnodušnim, jer su doživljene sa sudbinom njegovog svijeta.

Ovaj slikar ljudskih sudbina je neponovljiv, sa puno senzibiliteta, tako da se gledajući njegove slike vidi maestralno slikarstvo, nastalo iz daha njegove palete sa puno psihologije i ljudskih poruka, protkano njegovom blagom i nenametljivom prirodom.

Kao vrstan kopista fresaka, a baveći se konzervatorskim i restauratornim radom imao je u bivšoj Jugoslaviji veliki uged i priznavanje na ovim poslovima i dao je izuzetan doprinos radeći u manastirima: Morača, Dubočica, Savina, Reževićima, Piva, Pećka patrijašija,Gračanica, Crkvi Sv.Đorđa u Podgorici itd.
Brajović je uz većinu radova na socijalnoj tematici na slikarskom planu slikao predjele mrtve prirode na jedan zreo, prepoznatljiv i senzibilan način, gdje je postigao visok nivo likovnosti.

Kada se govori o likovnoj umjetnosti Crne Gore nezaobilazno je slikarstvo Ljubomira-Ljuba Brajovića, koje zauzima visoko mjesto.

Izlagao je na na preko trideset samostalnih izložbi širom bivše Jugoslavije i inostranstva, u Mosvkvi, Kopenhagenu, Oslu, Rimu, Parizu, Klužu, Minsku, Aleksandriji, Nikoziji itd. Radio je u mnogim slikarskim kolonijama. Njegovo slikarstvo je uvijek ocjenjivano kao visoki domet ovog stvaraoca.

Odavno je ovaj stvaralac trebalo da dobije ovo visoko priznanje ali je zbog svoje povučenosti i posvećenosti samo radu, a kao i uvijek nenametljiv, ostao zaobiđen, pa očekujemo da će ovaj naš predlog naići na puno razumijevanje i Brajović biti nagrađen.

Slikari Vojo Tatar i Filip Janković
Podgorica, 29. 04.2011. god.

Za Ljuba Brajovića su pisali da je bio talentovan skulptor, volio je grafiku ... ali je ipak ostao u slikarskim vodama. Tako je od kraja šezdesetih kada je u svijet slikarstva zakoračio tiho i skromno, ne obazirući se mnogo na ono što se oko njega dešava, okrenut tradicionalnom i iskonskom.

Za svo ovo vrijeme bilježi i konstruiše slikarski svijet na specifičan,osoben način, zasnovan na duhovnom carstvu svojih junaka. Prihvatio se, ostao vjeran motivima koji se svrstavaju u domene klasike : ljudska figura, pejzaž i mrtva priroda. U svima je sačuvao nevinost duše i konstanino upozorenje na svu dramatičnost, monumentalnost patetike, konstalacije o dobru i zlu, o bijedi i gladi, nasilju, egzaltaciji smrtnika koji je žrtva srljanja u otuđenje.

Brajovićeve slike i crteži su ispunjeni ekspresijom iz koje zrači koloristička harmonija pa tako ukonponovane sa socijalnim prizvukom, dozom blage ironije i sarkazma postaju pravi hroničari našeg življenja. O tome svjedoče i nazivi njegovih djela : "Napuštena djeca", "Ptice zloslutnice", "Poremećeni","Prazan tanjir", "Što činiš čovječe" i mnoge druge iz kojih možemo zaključiti da je riječ o umjetniku - humanisti koji osjeća život jer je egzistencija njegovih slika upravo ponikla iz života.

Na njegovim slikama pulsira život jer su to radovi koji su "zaposleni" životom i običnim ljudima .

Crteži Ljuba Brajovića su još jedan vid izražavanja gdje njegovo majstorsko umjeće dolazi do izražaja. Nadahnuti, prozračni, rekli bi stvoreni u jednom trenu, u sebi kriju i odaju ozbiljnu i složenu studiju. Kada"progovore", osjeća se, dubina dramatičnosti poput neke tragedije u završnom činu. Sva određena tematska težina koju
sadrže prekrivena je senzibilnom liričnošću koja im daje još dublje značenje.

Brajović pripada onim umjetnicima koji su doslijedni svom izabranom stilskom opredjeljenju. Ikonografija njegovih djela ističe ljudsku figuru koja je polazište i glavno bitisanje stvorenih slika i crteža. Poruka koju nose njegovi junaci liči na modernu mitologiju otuđenih ljudskih prilika koje jedanput vidite i zauvijek vam ostaju u pamćenju.

Osobeni likovni izraz, poruke koje nas podsjećaju na otuđene ljudske prilike okupane zemljanim i orahovim bojama, onaj delikatni osjećaj i znanje da kolorističkim akcentima otkriva ono što većina skriva, su samo neke od bitnih referenci koje izdvajaju slikarstvo ovog umjetnika.

Umijećem svog izraza i likovnom zrelošću, Ljubomir Brajović- Braja je i ovom izložbom slika i crteža, u sakralnom hramu Santa Marija, podsjetio na svoj likovno- crtački rukopis veoma karakterističan i prepoznatljiv ,pa zato zahtjeva da ga pažljivo čitamo jer,ponovimo, u sebi nosi hroniku vremena u kome živimo.

Budva, avgust 2004. 

Relativno skromna prisutnost Ljubomira Brajovića u likovnom životu ovih prostora, bar što se tiče broja samostalnih izložbi, upućuje nas na priželjkivani događaj i susret s pamtljivom oporom poetikom, koja je kao kakav sudbinski pečat ostala glavno obilježje njegovog stvaralaštva.

Ne bez razloga, dakako, Brajović je pomalo čudno pamćen već od svojih prvih nastupa: s jedne strane posvećujući svoj likovni izraz klasičnim tematskim sadržajima - ljudskoj figuri, pejzažu i mrtvoj prirodi, a s druge i najčešće pamćene - kao slikar socijalnih tema, u vrijeme kad su ovo tematsko područje napustili takoreći svi i kad je njegova „upotrebljivost” u umjetnosti skoro sasvim prestala.

Ova dva momenta, zabilježena na početku Brajovićevog stvaralaštva, određivaće, uglavnom, dalji razvoj i traganja njegove umjetničke vokacije. Prvi momenat je svoju stamenost održao do danas, blago varirajući sam izraz od intimističkog do ekspresivnog naboja, ističući likovnu aparaturu i lingvizam u prvi plan.

Druga, polazišna osnova je dopustila, već po svome karakteru, veće oscilacije i metarmorfoze. Naime, Brajovićeva povremena naklonost prema naraciji sa socio-psihološkom podlogom i porukom, podsticala je i upućivala ovaj dio njegovog stvaralaštva ka zakonitostima izražavanja druge vrste. Formalno - likovni elementi se ovdje, kao što to već obično biva, često povlače pred izrazom i sugestivnošću jedne druge leksike i izražajnosti. Međutim, neku oštru granicu ı pored očitih i logičkih razlika u polazištu između ova dva uporišta je često teško povući. Uostalom, ova dva svijeta ne žive odvojeno - vrijeme nastanka im je isto, tako da se ne mogu podvesti ni pod pojmom ciklusa. Uz ovu konstataciju sasvim smo blizu karakterizaciji Brajovićevog stvaralaštva uopšte ili, pak, definisanju njegovih osnovnih obilježja. Naime, podvesti pod bilo kakvu sistematizaciju njegovo stvaralaštvo je dosta jalov posao iz prostog razloga što je ovom stvaraocu bilo kakav „sistem” strana kategorije.

On je, prije svega, slikar jake osjećajnosti, bolje rečeno, čovjek podložan brzim promjenama osjećanja, koji ga, to je čak primjetno, od predhodno započetog „sistema” gradnje klasično postavljene slike može odvesti u impulsivnu, neočekivanu završnicu.

Brajović se u najuspjelijim slikama iskazuje kao slikar brze reakcije i egzekucije, slikar daha, trenutka i neponavljanja. Tu je utkana njegova živa priroda, senzitivnost, čak instinkt.

Tekst sa otvaranja samostalne izložbe u Prištini 12. maja 1995.god