Ljudima koji stvaraju, koji se neposredno i aktivno bave umjetnošću slikarstva i koji dobro znaju kako se rađa slika kao umjetničko djelo, zastane dah pred majstorstvom Ljuba Brajovića. On tako lako, razuzdano, a opet vrlo snažno uobličava ideju. Zgušnjava senzibilnost teme manirom pravog umjetnika i duhom izuzetnog likovnog stvaraoca.
Krepkost i bujnost talenta, koji je nametljivo izražajan u svakoj Brajovoj slici, snažno oživljava krvnu vezu ovog umjetnika sa prirodom, čovjekom i s najširim slojevima ljudi koji trpe i trpljenjem se opiru silama što ih tlače. Očima, pokretom, bojom i svojom sadjevenošću izraženom preciznim potezima, stvorio je različite likove koji su ubjedljive ličnosti raznih profila. Ljudi iz Brajovih slika, raščlanjeni na pojedinosti koje im određuju različite psihofizičke i estetske specifične težine, oživljavaju i ojačavaju "na oči" i uzrastaju u trajne vrijednosti koje se zapamćuju; bez obzira koliko je koja dopadljiva.
Kompozicija svake Brajovićeve slike je čvrsta ali i polivalentna; uvijek otvorena za temu ili teme koje su primjerene ideji. Djeluju naravno i prostrano
te otvaraju svoje pore najsloženijim odnosima u prirodi i društvu da ih ležerno emituju i upijaju.
Skladno kompoziciji slike, Ljubo Brajović lakoćom rođenog slikara, smišljeno umeće poteze i akcente u mjeri koju izgrađuju samo najveći umjetnici.
Toga radi je svaka njegova slika koloritna i kada joj je taman osnovni ton. Boje samo bujnije dramatizuju temu slike i obogaćuju joj životnost i osobenost. U nalivanju i stapanju boja Brajovićev se temperament razuzdava i probrano umiruje u temi slike. Primjereno cjelovitosti ideje, izuzetna osjetila majstora, uznose
likovna djela veoma odgovornog umjetnika, kakvih je nažalost malo na našim prostorima.
Slika prirode, ili pejzaž koji je Braja nazvao Duklja na Morači, predstavlja jedno od njegovih remek djela po koloritu, sadržajnosti, unutrašnjoj prosvijetljenosti i potezu kičice koji sugeriše da ju je svu izveo u jednom zamahu sa svim bojama i nijansama.
Druga linija Ljuba Brajovića, koju je on nazvao "Što činiš čovječe!?" po svojoj temi, po načinu na koji dovodi u sklad sudbinu ljudi i prirode našega vijeka, po reljefnosti i zvučnosti likova koje je umjetnik oživio u procjepu nebesa što jauču glasno-nijemo kao i njihovi štićenici, čini sliku čudesnom i pred-
stavlja sam vrh likovnog stvaralaštva na evropskim prostorima. Tim dvijema slikama, kao i mnogim drugim, kako god ih analiziralo oko dobrog znalca slikarskog umjeća, ne može se dodati ni oduzeti tačkica, ni akcenat crticom, a da se ne oskrnavi njihova izuzetna vrijednost. To su ujedno slike kojima se rasplamsavaju emocije i misli, kao što se uznemiravaju ljudske savjesti.
Samo jedna slika El Greka može uzburkati u čovjeku toliko energije i osjećanja.