O Brajovićevim zaslugama na zaštiti nacionalnog kulturno-istorijskog blaga, o njegovom restauratorskom i konzervatorskom poslu u koji je utkao veliki dio svog života neka drugi govore i pišu.
Ja, kao kolega koji na sopstvenoj koži osjeća koliko je breme slikarske misije, ne mogu i ne želim da prećutim težinu slikarskog zahtjeva Ljubomira Brajovića. Ne može mu se osporiti uticaj Milunovićeve palete (čiji je bio đak), kombinovan sa strogostima vizantijskog kanona u formuli na kojoj se Brajović iscrpljivao i koja mu je obezbijedila poštovanje među uzdignutima. Da ne okolišim: on je majstor palete i često virtuozan u traganju za najmanjim zajedničkim sadržateljem.
Ovdje prije svega mislim na njegove kompozicije koje daju odgovore na pitanje ljudske sudbine, na povorke, grupe i individue koje, izlazeći iz njegovih slika, ulaze u naše duše, paraju ih i grče našu utrobu, na onu njegoševsku - šta je čovjek, a mora bit' čovjek. Sva ta bića sa slika nose na svojim licima pečat jedne zadivljujuće redukcije svakoga viška. Čak i kad nam okreću leđa možemo da čitamo njihova ćutanja.
Sa kakvom, naizgled lakoćom Brajović razigrava kompozicije na svojim slikama! Njegova ulja lebde kao najfiniji akvareli. Ko se nije i sam okušao u toj vrsti slikarstva mislim da se udaljava od pravog suda. Ovdje su jednostavna finala priviđenja ispod kojih počiva slikareva muka od izgubljenih i dobijenih bitaka, slikarstvo koje se stvara pri disanju na mahove sa velikim pauzama, koje izgleda brzo i do kojeg se tako sporo dolazi.
Kolegu Brajovića veoma cijenim kao čovjeka. Njegove slikarske iskre takođe. Da nije tako, ostao bih po strani. Ali brine me njegov ekstremno lagani i izdvojeni hod kroz život, nečujan i, rekao bih, na prstima.
Ako bih tražio razlog, možda bih ga našao u ovom vijeku sveopšte nervoze i neuravnoteženosti u kojemu majstorije zvuče kao kazne i za one koji ih stvaraju i za one kojima se nude, i nadasve u onoj latinskoj: Ako se miješaš sa mekinjama, poješće te svinje.