Nemoguće je kazati nešto o slikarstvu umjetnika Ljubomira Brajovića-Braje a reći sve o njemu, možda čak i suvišno jer Brajine slike, prepoznatljivog izraza, govore same za sebe.
Na pejzažima Brajovića, koje bi opisala kao impresionističke i "sezanovske", uljana tehnika je prozračna i meka, poput akvarelske. Crnogorski motivi na ovim slikama nose svu svoju poetsku i divlju ljepotu, koje bi na posmatrača ostavile snažan utisak, čak i kada bi im oduzeli sve boje i predstavili ih u "sivoj" tehnici. Neću govoriti o slikarevim pejzažima, koji su puni nježne topline, već o onom djelu stvaralaštva kojem se Ljubomir Brajović duboko posvetio, o njegovim, da tako kažem , socijalnim temama.
Središnji motiv ovih slika je čovjek. One su figurativne ali ne bez prisustva izvjesne apstrakcije; one su realistične, ali ne bez upliva umjetnikove fantazije. Moglo bi se reći da su ove slike nalik snovima, onim dubokim, začuđujućim.
Kompozicija slika je najčešće centrirana, mada je i perifernim djelovima u potpunosti pridata pažnja. Umjetnik miješa boje tako da se one , u oku posmatrača, stapaju u zvučne harmonije. Ovi skladovi i interesantna tematika čine da se ove slike mogu dugo posmatrati, da se može sagledavati svaki detalj bez gubljenja utiska cjeline.
Ljubo Brajović slika vječite teme i ljudska osjećanja: melanholija i surovost, materinsku nježnost i ljepotu mladosti, solidarnost i pobožnost, oproštaj i rastanak, siromaštvo, smrt u mučeništvu i spasenje. Umjetnik u potpunosti zanemaruje jasno definisanje mjesta gdje se "radnja" odvija: mogli bi to biti neki realni prostori, već viđeni ali i ambijenti iz umjetnikove mašte. Tada slika ostavlja neobičan utisak i pruža gotovo nestvaran prizor. Na pojedinim platnima, čini nam se, vidan je diskretan uticaj Goje i De Kirika u smislu monumentalnosti forme i predstavljanja prostora. Ali Brajović je oformio svoj izraz koji se potpuno razlikuje od izraza njegovih prethodnika.
Slike Ljubomira Brajovića imaju dozu humora, ali nas takođe primoravaju da se zamislimo. Ove slike su "pjesme" o čovjekovoj svakodnevnoj borbi za "hljeb nasušni" i o vječitoj ljudskoj težnji ka beskonačnom, o zabludama i snovima. U njima je čovjek sagledan sa blagom ironijom, saosjećajem i ponekad, osudom. Brajini karakteri su upečatljivi i pamtljivi. Na ovim slikama vidimo ljude koje srećemo u svakodnevnom životu, slične nama. Ovakva snažna realističnost uznemirava i mi se pitamo: da li kao djeca Božja idemo pravim putem ili lutamo? Nebo nije zatvoreno za čovjeka, ali čovjek je predodrijeđen da živi ovaj život bez neposredne Božje intervencije. Ostaju samo pogled ka nebu, molitva i djelo.
Brajović je među rijetkim pregaocima koji je uzdigao crnogorsko slikarstvo do evropskih i svjetskih razmjera.
Jasmina Žitnik, Herceg Novi,jun 2010