Njegovo slikarstvo se neosporno prepoznaje i izdvaja, dijelom po tematskoj zainteresovanosti i načinu interpretacije, a i po majstorstvu konzervatorsko-restauratorskog rada i kopiranja, posebno fresaka iz naših crkava i manastira. Nalazeći se na relaciji između realnog i doživljenog, između ekspresije i fantastike, Braja sliku gradi od elemenata neposrednog i spoznatog, ali i od unutrašnjeg, od osjećanja i od imperativnog, obojenog tamnim, tragičnim, sjenovitim zabrinjavajućim.
Širina Brajovićevih likovnih interesovanja impresionira. Slika pejzaže, portrete, mrtvu prirodu, enterijer, kopira, restaurira, konzervira,crta... Može se zapaziti da predmet slikanja, motivi, nijesu bitno uticali, osim kada je u pitanju kopiranje, na evoluciju njegovog likovnog izraza. Naprotiv, svoje intimističko, lično raspoloženje, pretakao je stvaralačkim nervom do jasno ekspresivnog grča, dajući spontano čistoj likovnosti primat. I upravo zbog te likovnosti na kojoj Braja ne insistira, jer ona kod njega dolazi logično kao svojstvo, teško je reći kada i gdje je ovaj slikar ostvario maksimum svojih moći.
Međutim, sasvim je izvjesno da se Brajović kojom se god disciplinom, tehnikom ili temom bavio, bavio jedinstvenim djelovanjem talenta, doživljaja, osjećanja, znanja, stvaralačkog htjenja i snage. Otuda u svim ovim raznovrsnostima Braja dostiže zapažena ostvarenja. Njegovi portreti, pejzaži, enterijeri, mrtve prirode, slikani su sigurno, široko, nadahnuto i lako. Brojni i izvanredni portreti izvjesno posjeduju i otkrivaju autorovu umjetničku prirodu - osjećaj i doživljaj bitnog i brzo bilježenje karakterističnog.
Njegove kopije fresaka, koje smo nadavno imali priliku da vidimo u Umjetničkom paviljonu u Podgorici, nalaze se i u stalnoj postavci jugoslovenskog muzeja fresaka u Beogradu...