Teško je nešto reći o Ljubu, posebno kad si mu sin. Puno misli, početaka, priča, događaja i sjećanja. Bio je sjajan. Uvijek kad nekog nemaš više pored sebe, misliš da si mogao više i da daš i da uzmeš. Da si više slušao i upijao priča, znanja i iskustva. Stalno mi je govorio " zašto ti da griješiš, ako sam ja griješio", najbolje se čovjek uči na sopstvenim greškama je izgleda čovjekov usud.
Pozitivan, dobroćudan, zamišljen, tih, skroman, uviđajan, vedrog duha a opet britak, brz i živahan. Težak život i djetinjstvo u nemaštini su stvorili od njega borca. Izgubio je starijeg brata od samo nekoliko mjeseci i tako ostao kao jedino dijete roditelja Stevana i Danice. Preživio je bombardovanja, rafale avionskih mitraljeza, ujede pasa, zmije i još mnoge stvari.
Kroz nekoliko rečenica ću opisati njegovo teško djetinjstvo i mladost. Koje su nesumnjivo uticale na njega i njegov skromni i duhovni životni put.
Živjeći u kućici sojanici sa zemljanim podom u kojoj pod uljanom lampom uči i čita uz svoju bolesnu majku.
Ili kad ga otac sprema za put u hercegnovsku srednju školu i pravi mu kofer od dasaka.
Studentske dane počinje spavanjem u kućici na drvetu iznad Dunava.
Ili dok mu pokojni Patrijah Pavle, tada episkop, kuva kafu dok radi ikone i freske na Kosmetu.
Svi ti dogadjaji i teški put su ga izgradili kao ličnost, kao jakog, poštenog i duhovnog čovjeka.
Puno je dao društvu u kome živi a ništa nikada nije dobio od društva, sve što je stvorio, stvorio je sam pa je time i njegovo djelo vrednije i čistije. Ljubo je bio skroman, nenametljiv i dosledan u tome. Nije volio ni želio da se ponižava pred političkom moći, koja se manifestovala kroz razne grupe, kritičare, institucije ili kolege. Posebno nije volio da neko karijeru pravi preko političke podrške jer je to smatrao degradacijom umjetnosti. Međutim, kao i sve u društvu, to su bili presudni faktori za promociju, institucijalnu prohodnost, finansijsku, medijsku pažnju itd. Zato njegova djela čekaju neke nove, bolje generacije koje će da se ponose i gaje sjećanje na njega, a njegova djela će nesumljivo naći svoje pravo mjesto u vremenu i ovom prostoru.
Kako su kvalitetne boje skupe, a i propratna oprema, Ljubo je često sam pravio blind ramove, grundirao i razapinjao platna. To mu je, kako je govorio, bilo opuštanje i razonoda u pauzama slikanja ili kad nije imao inspiraciju. Pa smo se često ljutili zašto radi na parčadima drveta, lesonita ili manjim parčadima platna, a on je tako radio skice i pripremne zabilješke za veće formate. Tako opušten je stvarao ekspresivne radove u jednom dahu i često neponovljive.
Ostavio je iza sebe neprocjenljivu vrijednost svojih djela, koja su ugledala i koja tek treba da ugledaju svjetlost dana, a što je moja velika obaveza i odgovornost. Ostavio je suprugu Mariju koja je kao primjer prave i odane žene svoj život podredila njegovom stvaralaštvu i radu, koja je isto koliko i on zaslužna za njegova djela i bila mu prava životna insipracija, ćerka Maja je bila njegova prava miljenica i uvijek je bio na njenoj strani pun razumijevanja .
Volio je život i radovao mu se, borio se u bolesti kao pravi vitez pa čak i u najtežim trenucima brinuo o nama i šalio se sa svima koji su bili u blizini. Živio je za umjetnost i bukvalno je život dao za umjetnost.
Nekada sam ti govorio dok sam bio mlad zašto nisi kao "oni", a sada ti kazem hvala ti što nisi bio kao "oni" i ponosim se sa tobom. Kad bih se opet rodio i birao roditelje, izabrao bih vas tj tebe kao oca. Kao što mi nedostaje miris dedine lule i duvana, tako će mi nedostajati miris terpentina koji se širi dvorištem i remeti moj bezbrižni život. Sjećam se tvojih poslednjih riječi meni "Samo ti budi dobro".....hoću tata.