Tekst sa otvaranja samostalne izložbe u Prištini 12. maja 1995.god
Osećam se posebno privilegovanim što mi je ukazana čast da vam predstavim akademskog slikara Ljubomira Brajovića Braju i da otvorim izložbu njegovih slika, koju organizuje Studentski kulturni centar Univerziteta u Prištini u saradnji sa Republičkim kulturnim centrom Crne Gore.
Pozdravljam rektora Univerziteta u Prištini prof. dr Radivoja Papovića, pozdravljam prof. dr Slobodana Tomovića, ministra vera u vladi Crne Gore, prorektore Prištinskog univerziteta, prof. dr Stanoja Dogandžića, kolege dekane, organizatore ove izložbe, naravno i autora ove lepote koja nas okružuje i sve vas uvaženi posetioci.
Ljubomir Brajović Braja rođen je 1934. godine. Na Akademiji likovne umetnosti u Beogradu diplomirao je 1964. godine u klasi velikana naše umetnosti Mila Milunovića. Tada počinje i moje poznanstvo i prijateljstvo sa Ljubom jer je te godine došao u Peć i radio kao profesor u onda čuvenoj Umetničkoj školi. Zajedno smo radili u toj školi, kada sam i počeo da se upoznajem sa njegovim stvaralaštvom. Opravdao je ono što se od njega očekivalo. Radio je u Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika ovde, u Prištini kao konzervator i restaurator umetničkih starina. Zahvaljujući njegovom radu oživele su i sačuvane mnoge freske u našim manastirima i crkvama, jer je u tom poslu Ljubo Brajović vrhunski majstor.
Sada radi kao konzervator-slikar u Muzeju-galeriji u Podgorici.
Izlagao je u zemlji i inostranstvu. Do sada imao osam samostalnih izložbi. Od 1965. godine izlagao je na kolektivnim izložbama Udruženja likovnih umetnika Srbije, a od 1970. godine na izložbama Udruženja likovnih umetnika Crne Gore. Njegova platna izlagana su u Parizu, Rimu, Hasenu, Skoplju, Ljubljani, Zagrebu, Nišu, Herceg Novom, Budvi i evo, danas kod nas u Prištini.
Kazao sam da sam počastvovan. To zato jer vam predstavljam stvaraoca izuzetnog senzibiliteta, izuzetnog slikarskog talenta, slikara koji zna da izabere onaj pravi momenat iz života, iz prirode koja nas okružuje, onaj momenat koji zaslužuje da zauvek bude ovekovečen na platnu.
Poruka njegovog "likovnog rukopisa" zrači toplinom i snagom da se život i celokupna realnost, u svoj svojoj sažetosti, izrazi neposredno, umetnički uverljivo, kroz govor boja i igru svetlosti i senki.
Na platnima Ljuba Brajovića čovek zauzima posebno mesto. Umetnikove simpatije su prema čoveku vezanom za zemlju, za život koji često više boli nego što raduje. Čovek je pod bremenom života povijenih leđa, ali nije bez vere i nade. Sa njegovog izboranog lica čita se patnja, nemušta reč, ali i mudrost stoicizma. To su ljudi sa "dna života" sa pozlatom patnje poput svetačkog oreola.
Sa pravom se može pretpostaviti da je svoju viziju čoveka Brajović ostvario pod uticajem freskoslikarstva, kojem je, kako sam već rekao, kao restaurator i konzervator poklonio svoju ljubav, dušu i talenat.
Najveći broj radova slikara Brajovića odnose se na pejzaž. Tu su različiti motivi iz raznih krajeva. Priroda na njegovim platnima nije samo objekat. Njegov pejzaž nije statičan, dekorativan. Naprotiv, iz njega izbija kolorit i fluid. Zagledajmo se pažljivije u ta platna, osetićemo u njima i dušu umetnika i njegov unutrašnji svet, jer pravi umetnik to ugrađuje u svoja umetnička dela. To su u stvari, najčešće, lirska ostvarenja na kojima priroda živi, u njoj se osećaju i radost i žalost i filozofska razmišljanja umetnika.
U Brajovićevom pejzažu čovek, nasuprot savremenom ritmu života i otuđenosti, nalazi mir, onaj pravi duševni mir koji je itekako danas potreban da ga vrati svome praizvoru i ljudskosti.
Hvala slikaru Brajoviću što nam je omogućio da se bar za trenutak vratimo u taj mir.
Ovim proglašavam izložbu otvorenom.
12. maja 1995.god.
Prof. dr Borislav Vuković
dekan Filološkog fakulteta