(Izložba u Ruskom domu 19.12.2002. godine i u Domu vojske 23.01.2003. godine u Beogradu)
Ljubo Brajović Braja je slikar čudesne nebeske plavetne boje i prirodnog sjaja modrih dubina mora i Morače, sa odsjajem Mediterana.
Ako bih se povodio za svrstavanjem slikara u poznate umjetničke pravce, škole itd. onda bi Ljubo bio i impresionista i ekspresionista i pomalo nadrealista koji priča. Kako umaći mučnini ekspesije koja se utiskuje iznutra, osjećajno, i ne zagubiti se u sladunjavoj impresiji koja utiskuje vidik spolja, čulno. Je li Ljubo u iskušenju da ga zanese krasota pejzaža u razglednicu ili da ga zatamni huda ljudske sudbe? Mislim da je uspio da mu pejzaži budu virtuozni, a da mu prizori ljudskog života koji izgledaju virtuelni iskažu pravu stvarnost, koja izmiče vidljivome i ne gubi se u nevidljivome.
Francuski poeta Gijom Apoliner je u svojoj knjizi Bestijarum ili Orfejeva pratnja koju je tematski simbolisao Raul Difi svojim drvorezima (Glas, Banja Luka 1988) u Napomenama podsjetio da u Primandru Hermesa Tristmegiste piše kako iz tmina "iskoči...neoblikovani krik koji je ličio na glas svjetlosti". Pita Gijom : nije li taj "glas svjetlosti" zapravo crtež, to jest linija? A kada se svjetlost izražava potpuno sve postaje boja. Slikarstvo je upravo govor svjetlosti" (str. 71). I za Dada Đurića slikarstvo je jedna priča o svjetlosti. Svijetlo je jedino remek-djelo (Branka Bogavac, Razgovori sa Dadom, Oktoih, Podgorica 2001). Oslikana svjetlost, dodao bih, čini čin umjetnika remek-djelom.
Zastanem pred Ljubovim slikama, zanesem se, pa se prenem. One me svojim estetskim dojmom i erotskim mamom predjela raznježene lirske mekote, zamalo navedu da se sa njima stopim. Zaželim da uđem u sliku.
Ljubo jeste nagonski, vrsni pejsažista. Međutim, slike nijesu tek mimetički ogled. I one su ponekad navršene iščekivanjem, slutnjom da će se potresti kakvim iznenadnim događajem. I tamo gdje izgleda spolja spokojni predio iznutra nešto nateže, napinje. Slika sa mora, sa mola, crvenkaste kuće, sivo-zelenkasta brda, splasla voda, kao da su u grču. Iznutra ih zemljina sila ili umjetnikova senzibilnost propinju do prskavanja. Na jednoj slici kao da su brda, izuvijena, nekuda krenula.
Kada se ogledam okolo, po izložbi, ponovo se trgnem: ko su ljudi na Ljubovim slikama?
Zašto jednu sliku pita: Što radiš, čovječe?
Ko su, što su osobe, prikaze, spodobe, izobličene, izokrenute prilike, otkinute glave, iskežene izbezumljene žene i muškarci? Utvare ili lica iz svakodnevnog života?
Jesu li iz ovog svijeta? Sa kojeg neba su sišli Ljubovi ljudi.
Jesu li vanzemaljci među nama? Ili smo mi vanzemaljci u sopstvenim životima?
Možda su svetački likovi sašli sa ikona ili fresaka koje je on restaurirao ili kopirao po crkvama ili manastirima? Pa ponovo živopisao na svoj način. Je li kroz sebe pronio "zapis duhovne stvarnosti", koje po tumačenju Pavla Florenskog (Ikonostas) ikonopisac čini skidajući sa ikona tuđe slojeve, otkrivajući i unaprijed oslikani Sveti lik (prvolik)? Ljudo skida sa svojih likova namaze koji ih kriju u lakiranom odrazu. Ili su ljudi stvarno takvi?!
Sjedeća figura, stojeća figura, troje sjede uza zid, jedan iznad je u uspeću, ukoso, čekaju ga, gledaju ga glave s'očima u bunilu, naspram vran gavran ili crna grabljivica motri. Jedan pao nauznak, jedan zuri u nešto, jedan dignute glave bogoradi. Troje sjedi kao da prosi, troje nešto nosi i oni smućeni. Dvije grupe ljudi viču jedna drugoj u usta. U traganju je dospio do čovječuljka koji vapi za samilošću. Ljudi stisnuti u grupe gledaju gore. Čekaju li Spasitelja?
Gole pretile žene stoje, bezoblična masa tjelesa iza, na plaži, naziru se mora i brda kojima su leđima okrenuti. Grupa prikaza iskrenutih glava, iskopanih očiju uperenih gore, samo valjda dijete u bijeloj spavaćici bez čula. Porodica u sablasnom osvjetljenju, valjda roditelji sa klonilim likom, sa djecom pripijenom, prikaze iz SF filmova, s'pogledaom u čuđenju - ozračuju upokojeni užas koji su tek proživjeli, kao da očekuju da ispare sa ovoga svijeta ili da odu u svoj svijet.
Ljubo Brajović valjda pravi novu vrstu, svoga, ikonopisa: živopiše obične ljude, mučenike u svakodnevnom životu, koji nikada neće postati sveci. Raspeo se između vidimoga i nevidimoga, u kome nije dovoljno posredovanje ikone ili freske. Hoće se čitav život.
Ljubo Brajović je samosvjesan umjetnik i po tome što tvori dva svijeta na slikama. U idiličnim predjelima nema ljudi. Tamo gdje su ljudi priroda je samo nagoviješteni dekor. Naporedni svjetovi su odvojeni, spaja ih slikarev preliv. Misano i vizuelno se stapaju u cjelovit doživljaj.
Slikarev dodir ustvari oduhovljuje materiju, za sebe, za sve koji gledaju sliku, živo biće. Tek ako i tada, učestvojemo i mi u igri stvaranja. Slikarev i sopstveni doživljaj prenosimo kroz sebe.
Ljubo Braja islikava i ono što vidi i ono što sluti, nada se i čeka. Zajedno sa nama.
Beograd, na Nikoljdan 19.12.2002. godine Dušan Ičević